ovo malo duse... prvi dio

oduvijek je mrzila samo dvije stvari: kisu i cekanje. kisa je bacala u depresiju a cekanje u nervozu, tako da je oboje izbjegavala, gdje je god mogla. kazu kisa je Bozija milost ali je kisu vise osjecala kao kaznu nego kao milost. ona je bila zeljna sunca, trebalo joj svjetlost oko nje, mozda sto je nosila dovoljno tame u sebi, ko zna...i tako se ona, bas ona, koja je kisu toliko mrzila, tog dana ispred kuce cekajuci taksi dok je kisa padala, setala je uz cestu, taksiju u susret i prvi put od kad je znala za sebe, kisa je nije smetala... stala je na trenutak, gledala u rijeku, kako kapi kise padaju u vodu, caklile su se, igrale se i zatvorila je oci, osjetila kako kisa pada na nju. i svaka kap je podsjetila na njegov njezni dodir ruke, milovala je lagano, kako je on i samo on to znao. svaku kap je osjetila kao njegov poljubac, onaj iskreni pun zelje, pun ljubav. svaka kap je bila topla, blaga poput njegovog pogleda u onom trenutku, kad joj rekao, da je treba. a istovremeno je sa svakom kapi, koja ja na nju pala i pao jedan mali komadic tereta sa nje, teret njene proslosti, teret tuge, muke, bola, teret one tame, zbog koje kisu mrzila... stajala je tu pored rijeke, cekala a nije bila nervozna, sto je cekala, u tom trenutku je cak i zaboravila da ceka, bila je mirna, skrusena a puna snage, jer je u onom najmanjem trenutku izmedju uzdaha i izdaha shvatila koliko ga voli....

prica se nastavlja ;-)