Loša narav...

Bio jedan dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu eksera i rekao mu da svaki put kada se razljuti i izgubi kontrolu nad sobom, ukuca jedan u ogradu. Prvog dana, dječak je zakucao tridesetak eksera. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolisati svoju srdžbu i broj zakucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav nego zakucavati eksere u ogradu. Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije ni jedan esker zakucao u ogradu. Otišao je ocu i rekao mu kako se tog dana nije razljutio. Otac mu je tada rekao: - Svakog dana kada uspiješ kontrolisati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan ekser. Dani su prolazili i jednog dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao: - Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi! Ograda više nikada neće biti ista.

Kada u srdžbi kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čoveka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažes da ti je žao - rana ostaje. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.

nedovrseni putopis - Bosno moja...

3 dana prije:

Nedjelja navečer, sjedim na balkonu, pijem kaficu, u mislima već na putu za Bosnu. Nisam dugo bila, skoro četiri godine, pa nikako ne znam šta osjećam, drago mi a i nije. 

Bosna i ja imamo čudan odnos, kao stari prijatelji iz školskih dana. Znamo se iz djetinstva, posvađamo se, pa se pomirimo, zajedno plačemo, smijemo se, nekad se mrzimo ali u biti se volimo, šta god da se desi... i tako sad sjedim, srčem moju kaficu i odlučim da ću se ove godine pomiriti sa Bosnom..

1 dan prije:

Čistim stan, pakujem stvari, lakše mi je ovaj put, putujem sama, bez obaveza, tereta i poklona... Bosno moja, ipak sam te poželjela...

Krenula:

Prošla sam Njemačku, idem Austrijom i sve što se više bližim Bosni, više se vraćam u djetinstvo, sjetim se, kako bi prije putovali, auto puno stvari, Persila, čokolade, poklona, a ja mala, sjedim pozadi u autu, radujem se rođacima, rodicama, radujem se kupanju, skakanju po komšiluku, slobodi... ulazim u Karawanke i budi mi se opet taj osjećaj radosti a istovremeno pitanje: što i kad sam taj osjećaj radosti i sreće izgubila?

Prolazim Sloveniju, ulazim u Hrvatsku, Zagreb 3 sata noću, nigdje žive duše – ožeži mala i dok tako vozim, sve je jači taj davno izgubljeni osjećaj sreće i radosti...

Novska/Jasenovac:

19 sati na nogama, premorena, pospana ali jedva čekam, Bosno moja, evo me... Ulazim u Bosnu i već mi je prvi izazov: ne znam ćirilicu pa pogađam put prema Prijedoru. Meni svako putovanje kroz RS dođe ko lutrija: sretni dobitnik nije zalutao, čestitamo  Dodik mi se smije sa reklamne table, tražim stanicu kad ono turbo folk: dobro došla u BiH. Mrš, sikter oboje, niste vi moja Bosna, kontam. Moja Bosna nisu ni Milorad ni Bakir, niti tri slova jedne nacionalističke partije. Moja Bosna nije „Selam alejk“ , „Hvaljen Isus“ ni „Pomoz Bog“. Moja Bosna je zalazak sunca nad Starim mostom, izlazak sunca nad Unom, onaj ezan u Sarajevu dok se sa crkve zvona čuju. Moja Bosna je kad me dajdža u startu naruži što još uvijek pušim a dajdžinica me zagrli pa ono iz dubine duše kaže: e nek si vala došla, što si to opet smršala? Izgubim se ja tako u mislima, pa se smijem samoj sebi, ženo draga, nemoj biti tako naivna...

Relacija Sanski most – Mostar

Malo odmorila, hajmo dalje, i dok sam krenula, hoće Nijemac u meni da povrati od muke. Preda mnom kamion sa balvanima, onako nađiđani bez kajiša, samo čekam kad će jedan sletiti sa kamiona, za mnom kolona a sa moje desne strane strmo i ne smijem da pogledam. U Bosni je voziti fakat izazov, za nekog ko daje žmigavac i ko se drži ograničenja, smijem se samoj sebi i odlučim, da ću dat sadaku, čim u Mostar stignem. Spuštam se kroz Prozor prema Jablanici, gledam Neretvu i osjećam, evo me na putu kući...

Blagaj:

Onaj osjećaj, kad si preumoran za bilo kakav osjećaj, ali si kući...

Dan 1

Roštilj kod rođaka na Buni, ima malu vikendicu, tek završio. Tri sobe, otvorena kuhinja, veranda i bašta pred kućom, milina, sviđa mi se pravo. Kažem ja njemu: rođak, ostajem ja ovdje. A on se gorko nasmija, kaže: ne seri, svi bježe a ti ovdje da živiš? Posmatram ga, znam, pun mu je k**** svega i šutim. To je onaj tanki led, na kome ja kao dijasporka, kao Švapče dosta puta hodam kad sam u Bosni. Uđem u radnju, cijene na Njemačkom nivou a prosječna plata ni četvrtina jedne prosječe njemačke plate, pa se čudim kako i od čega narod živi. I kako ja sad nekome, koji jedva krpi kraj sa krajom da kažem, vidi što ti je lijepo ovdje? Kako da mu objasnim moju odluku, da dam otkaz, jer me posao koštao zdravlja i da sam onu finu platu na kraju mjeseca platila zdravljem i fizički i psihički? Kako da mu objasnim, da ni tamo od Njemačke do Švedske pa do Amerike nije sve zlato što sja, što kažu nije Švabo babo i sigurna sam, da će sad svaki dijasporac koji ovo pročita klimnuti glavom i reći tako je. Da se razumijemo: ne žalim se, ne kukam, baš naprotiv, ako je iko sretan i zahvalan ‒ ja sam. Sve što hoću da kažem je: neće ti niko ništa pokloniti, prva lekcija koju naučis baš u Njemačkoj...

Dan 2:
ne pamtim, kad sam kraće a slađe spavala, prve me sunčane zrake škaklje, budim se dok sunce nad prelijepim brdima mog Blagaja izlazi... pristavljam kafu, gledam sunce i brda.. sjednem, zapalim, prvi gutljaj mi legne ko budali šamar. Sreća je u sitnicama, a zahvalnost i zadovoljnost nisu neka velika nauka i filozofija... srknem jedan fildžan sa mamom, pita me čisto radi reda: kuda češ? Odoh, šta ću i u kući? 

Prvi cilj mi je mezar babe rahmetli, evo deset godina će od njegove smrti a boli kao da je jučer umro.

Stojim tako kraj mezara, sjetim se nekih sitnica, nekih situacija pa mu kroz suze fatihu proučim a sa svakom suzom mu halal tražim dok mu istovremeno rahmet duši želim...

Krenem prema Tekiji, mojoj dragoj svetinji. Mom mjestu mira, spokoja, mom izvoru snage. Mogla bi sad ovdje nabrajati sve istorijske podatke, ali neću – kao prvo, google to sve bolje od mene zna a kao drugo, Tekija se ne opisuje kao neka zgrada istorijske vrijednosti sagrađena od bla bla bla, godine te i te. Ne, Tekiju možeš samo osjećajima opisati a čak je i to teško, dok sam ne odeš i ne vidiš, ne osjetiš. Ona je za mene dokaz da Bog postoji, ne samo da postoji nego da je i umjetnik, koji voli ljepotu a plava voda izvora Bune i ona sila od brda nad Tekijom baš tom svjedoči. Idem pješke, posmatram turiste, stižu tri autobusa iz Turske, ide i jedna porodica iz Njemačke, dijaspora na odmoru. Stižemo tako na ulaz i u jednom momentu razumijem onu jednu negativnu sliku o nama ovdje.

Momak na ulazu lijepo objašnjava: 2 KM za strance/dijasporu, 1 KM za domaće, kad će ovaj iz dijaspore: pa i ja sam domaći i krene u raspravu, kako država narod dere, kako dijaspora para daje itd. momku pravo neugodno a meni na vrh jezika da mu kažem: imaš sigurno 10 KM da platiš kilo jagnjetinje u Jablanici, halali brate dragi onda i ovo 8 maraka što češ platiti porodici ulazi ili ne ulazi nikako. Ne branim ja ni dijasporu ni domaće, nego navodim ovo kao odličan primjer, koliko jedne druge ne razumijemo, ne poštujemo a htjeli bi u Evropu. Helem nejse, momak im po marku naplati, oni uđoše a u meni neki osjećaj gorčine, muke i ono pitanje: zar nam je ovo potrebno?

Ulazim u avliju i u startu se isključim iz sve dunjalučke frke, trke i stressa. Sjednem se u hlad, naručim sebi kafu i čistim misli dok u Bunu gledam, smijem se momku, što je skočio u nju, valjda ne znajući da je malo hladna za kupanja pa se prepao. Mujezin zove na podne namaz a ja dišem, slušam, osjećam, ja sam... ja sam od života umorna ali zahvalna, puna pitanja ali sretna, jer sam stigla, gdje mi je mjesto... Uđem u tekiju, svaki kamen, svaki zid, pa i onaj ćilim na podu priča priču davnih vremena, kad su ovdje dobri ljudi živjeli, narodu a stime i Bogu služili i dok iz sobe u sobu ulazim samo osjetim mir, koji mi je toliko potreban. Siđem ja opet dole u avliju, čeka me kafa i padne mi Rumi na pamet:
Dođi! Dođi ko god da si, ne mari i ako si nevjernik, ne mari i ako si posrnuo hiljadu puta. Dođi! Dođi ko god da si. Jer ovo nisu vrata beznađa, dođi! Takav kakav si!

Dan 3:
Sjedim kod dajdže u bašti a on bere grozđe, smokve na stolu a dadžinica napravila palačinke sa pekmezom. Šta no rekoh neki dan za sreću u sitnicima?

Dan 4:
Sitnica, koju sam usput zapazila a vrlo dobar primjer za nas neodgovoran način ponašanja sa okolinom i prirodom: nosim smeće a momak iz komšiluka prilazi kontejneru sa kontra strane, baci onu vreću i promađi kontejner, ostavi je on nako da leži i ode. Tri prazna kontejnerna a ona kesa nako osta i ostat že kao i one ostale naokolo da smrde i navuku štakore. Duša me boli, kad prodjem kraj onako lijepe Neretve a uz vodu smeće, kese, gume. I opet onaj osjećaj gorčine, muke i ono pitanje: zar nam je ovo potrebno?

Dan 5: Razgovoruša sa prijateljom u Tekiji, kojoj dado smo ime „clash kultura“: bavarski katolik vs. švabksa muslimanka, hvala ti drug, fakat moramo više jedno sa drugim razgovorati, nego jedni o drugima pričati.

Dan 6:
Sretnem rodjaka u gradu, on me pozdravlja sa: Šta ima živote? neobično mi. Njemacki mozak nije navikao da mu se tepa, ne što me niko ne voli, nego što njemački jezik nije stvoren za tepanje. Okrutan je, hladan, jako ograničen u iskazivanju dragosti, milosti i ljubavi, riječ „schatz“- blago/zlato je ono maksimum osječaja dok mi na primjer koristimo:“ mila“, „draga“, „srećo“, „ljubavi“ pa i ono „zivote“ sto me baci na razmisljanje. Ne samo da je okrutan, nije ni slikovit, da njemac čuje ono naše "puklo srce od tuge" ili "dušo" prepao bi se. Ako hočete slatko da se nasmijete a govorite njemački, prevedite „Okuj me care“ od Halida, pa će vam biti jasno, šta mislim. Ne znam, koliko je jezik povezan sa karakterom i mentalitetom naroda, ali mi je iskreno žao jednog naroda, što nema „merak“, „ćejf“ i „rahat“ u riječniku

Dan 7:
Udruženje gradjana skuplja novčanu pomoć za sirjske izbjeglice u Beogradu, skupljeno je skoro 4000 KM. Golemo i još jedan dokaz više za mene, kako možemo kad hoćemo...
Na putu sa malim rodjakom za Sarajevo, mali u njegovom slučaju znaći, da mi može pitu sa glave jesti. Frenkie nastupa u clubu „Sloga“ – odličan koncert, predlažem „Gori“ za novu himnu BiH a Frenkija za ministra kulture. Vraćamo se noću kući, pričamo, treba iduće godine upisati fakultet pa razmišlja, koji će. Tužno kad jedna mlada osoba, puna motivacije, energije i kreativnosti bira fakultet po sansi da se zaposli kasnije i to mnogo kaze o jednoj drzavi... Stajemo u Jablanici, skoro pa četiri sahata, pekara radi, uzmemo po frisku, vruću kiflu i opet kažem: sreća je u sitnicama.

Dan 8:
Srela jednu osobu, koja mi je nekad davno jako važna bila. Nije važno, sta bih htjela čuti. Niti kažemo, niti čujemo uvijek ono sto želimo...

Dan 9:
Obračam se vozaču sivog BMW-a iz Blagaja. Jarane, moćan ti je BMW, svaka čast i znam bio je skup ali brate dragi nije skuplji od ljudskog života. Ti se zahvali Bogu svom, što su u mene dobre kočnice, jer bi inaće nastradali i ti, onaj drugi vozač, ja i pazi ovo moje dijete, pa ti razmisli... a ako si u svemu brz kao u vožnji, onda mi je stvarno tvoje žene žao. (Uzrok moje smrti najvjerovatnije neće biti neki brzi vozač, što me usred krivine pretiće, nego što ću ja biti sarkastična u pogrešno vrijeme)

Dan 10:
Navukla sam se na turske serije, Chipsy Chips ukus sira i Shokatu – spašavajte me!

Dan 11:
Večeras su igrali zmajevi, borili su se ali ipak izgubili. Gledam utakmicu u kaficu i posmatram raju, jedan put više mi dodje muka na našu nekulturu: u jednom času euforija, u drugum se psuje mater selektoru i igračima. Jesmo, emotivni smo ali šta je to u nama, pa vrijedjamo i ne cijenimo prvo jedni druge, pa onda naše zlatne momke, koji bi za bilo koju državu mogli igrati ali sa ponosom nose dres BiH?? Ako je iko pokazao svijetu sta je ta Bosna i šta znaci kombinacija karakter, duša, srce onda naši zmajevi i hvala im za to: Ko ne skače mrzi Bosnu hej hej hej!

 nedovrsen putopis, sljedece ljeto dolazi... 

ovo malo duse... prvi dio

oduvijek je mrzila samo dvije stvari: kisu i cekanje. kisa je bacala u depresiju a cekanje u nervozu, tako da je oboje izbjegavala, gdje je god mogla. kazu kisa je Bozija milost ali je kisu vise osjecala kao kaznu nego kao milost. ona je bila zeljna sunca, trebalo joj svjetlost oko nje, mozda sto je nosila dovoljno tame u sebi, ko zna...i tako se ona, bas ona, koja je kisu toliko mrzila, tog dana ispred kuce cekajuci taksi dok je kisa padala, setala je uz cestu, taksiju u susret i prvi put od kad je znala za sebe, kisa je nije smetala... stala je na trenutak, gledala u rijeku, kako kapi kise padaju u vodu, caklile su se, igrale se i zatvorila je oci, osjetila kako kisa pada na nju. i svaka kap je podsjetila na njegov njezni dodir ruke, milovala je lagano, kako je on i samo on to znao. svaku kap je osjetila kao njegov poljubac, onaj iskreni pun zelje, pun ljubav. svaka kap je bila topla, blaga poput njegovog pogleda u onom trenutku, kad joj rekao, da je treba. a istovremeno je sa svakom kapi, koja ja na nju pala i pao jedan mali komadic tereta sa nje, teret njene proslosti, teret tuge, muke, bola, teret one tame, zbog koje kisu mrzila... stajala je tu pored rijeke, cekala a nije bila nervozna, sto je cekala, u tom trenutku je cak i zaboravila da ceka, bila je mirna, skrusena a puna snage, jer je u onom najmanjem trenutku izmedju uzdaha i izdaha shvatila koliko ga voli....

prica se nastavlja ;-)